Zašto je u aluminijskim posudama opasno soliti kupus, salatu, ribu?

Posuđe od aluminija i njegovih legura dostupno je u gotovo svakoj kuhinji. I tako se nakon nekoliko desetljeća nakon što se ovaj pribor pojavio na farmi, postavlja čudno, na prvi pogled, pitanje: je li moguće soliti proizvode u aluminijskim priborom? A onda su rekli na TV-u ... Ali, kao i uvijek, nisu objasnili. Pa, da ispravimo to.

Malo o aluminijskim priborom

Nepretenciozno i ​​izdržljivo aluminijsko posuđe zaslužilo je poštovanje među nekoliko generacija. Relativno jeftine posude, vrčeve, vrčeve s užitkom su kupile naše bake i do danas vjerno služe svojim gospodarima.

Glavno svojstvo aluminija je njegova vrlo brza oksidacija. Kao rezultat interakcije s kisikom koji nas okružuje, bilo koji komad aluminija odmah je prekriven tankim filmom nevidljivim za oko. Ovaj film štiti metal od korozije - to jest, ne hrđa. Osim toga, u proizvodnji se aluminijski proizvodi podvrgavaju dodatnoj anodnoj oksidaciji. Jednostavno rečeno, uz pomoć posebnog tehnološkog postupka, zaštitni film se zadebljava i učvršćuje. Ovaj zaštitni sloj ne dopušta da hrana dođe u kontakt sa samim metalom.

Glavne prednosti aluminijskog posuđa:

• jednostavnost;
• otpornost na koroziju;
• visoka toplinska vodljivost;
• niska cijena.

Zašto se ne može soliti u aluminijskim priborom?

Brojni znanstvenici smatraju da je aluminij toksičan. Studije su pokazale da svi pacijenti s Alzheimerovom bolešću imaju povećani udio aluminija u moždanom tkivu. Smatra se da je glavni put u tijelo ovog metala upotreba aluminijskog pribora. Nadalje, sanitarno-epidemiološkim normama i pravilima (SanPiN) iz 2003. u dječjim predškolskim ustanovama upotreba posuđa izrađenih od ovog metala nije dopuštena.

Međutim, postoje dijametralno suprotna stajališta koja se zalažu za zaštitu aluminijskih proizvoda. Štoviše, svi argumenti temelje se upravo na prisutnosti zaštitnog oksidnog filma.

Unatoč razlikama u mišljenju, obje strane se slažu da alkalna i kisela okolina otapaju oksidni film, reagirajući i na sam aluminij oksid i na čisti metal, rastvarajući ga.

Sjetite se iskustva sa školskog tečaja kemije - reakcija aluminija s mješavinom natrijevog klorida (kuhinjske soli) i bakrenog sulfata. Sam bakreni sulfat ne reagira s aluminijom, jer je ovaj zaštićen jakim oksidnim filmom. Ali vrijedi rješenje NaCl - i ovaj film se uništava djelovanjem kloridnih iona. Čisti aluminij više nije ograničen ničim i može reagirati s bakrom i vodom, žrtvujući vlastitu strukturu - drugim riječima, otapajući se.

Izvan epruvete, sve se događa ne tako linearno, već slično - otopina natrijevog klorida otvara pristup aluminiju skrivenom iza oksidnog filma i on počinje reagirati s tvarima koje čine proizvod koji ste odlučili soliti.

To jest, prilikom soljenja ribe, luka, kupusa, u spremniku se stvara medij koji može izazvati neželjenu kemijsku reakciju. Kao rezultat toga, domaćica će dobiti proizvode s visokim udjelom aluminija i promijenjenim ukusom. A to je krajnje nepoželjno.

Da sumiram

Aluminijski pribor dugo će vjerno služiti u kuhinji. Kemičari nisu protiv pripreme raznih jela u takvim spremnicima. Glavna stvar je da nisu kisele ili pretjerano slane. I preporučljivo je ne pohraniti ništa u te kontejnere.Koristite lonce i tave samo za kuhanje! A za soljenje slanine, ribe, kupusa, bolje je koristiti jela izrađena od drugih materijala. Idealna opcija je staklo. Također možete koristiti posude od čelika ili emajla. A ako nema apsolutno ništa prikladnog - samo poklopite tavu vrećicom pogodnom za odlaganje hrane.